
Politika u smislu organizovane društvene delatnosti nastaje s pojavom grada-države (polis) u staroj Grčkoj. Zato nije slučajno da su Aristotel i Platon tvorci ideje i termina politička filozofija. Mogli bismo reći da je svaki politički angažman, u svom originalnom smislu, morao, pre svega, biti baziran na pravdi i na ideji pravde. Ako se setimo i starog Rima, automatski se nameću imena vrhunskih mislilaca kao što su bili Ciceron i Seneka koji su bili politički angažovani. Prateći ovu nit, dolazimo do prostog zaključka da političar, ili javni sluga (public servant), mora biti neko ko na neki način deluje iz čisto altruističkih pobuda predstavljajući manje ili veće grupacije ljudi vođen idejom pravde i željom za njenim ostvarenjem na najvišem mogućem stepenu.
Ipak, ono što izaziva konfuziju jeste erozija ne samog termina već političke prakse kao takve. Ova erozija nije počela danas već je postojala i u najstarijim vremenima. Korupcija nije nova pojava i postojala je oduvek i u svakom društvu. Problem se javlja kada dođe do poremećaja odnosa u vrednosnom smislu i kada oni, koji bi morali biti takozvana „elita društva“ toliko ogreznu u korupciji da dovedu u pitanje i samu ulogu političara koja se, makar u smislu kako na njih gleda narod (većina), danas (ispravno ili ne) svodi samo na ono drugo značenje: služenje ličnim interesima.
Međutim, nemoguće je da u bilo kom društvu, i u bilo koje vreme, svi političari budu onakvi kakvim ih danas smatra većina naroda u mnogim zemljama, a ne samo u Srbiji. Sasvim se opravdano može reći da su mnogi političari, u nekim zemljama, izgubili mnogo više političkim angažmanom nego što su dobili privatno. Mnogi američki političari, na primer, imali su uspešne poslovne, advokatske, doktorske karijere pre ulaska u politiku. Jedan od njih, Džon Edvards (bivši senator i kandidat za predsednika Amerike), bio je uspešan advokat koji je napravio milione dolara radeći na slučajevima povreda na radu. Teško da je njemu politika bila potrebna u smislu lične materijalne koristi. Ili Bil Frist (William Bill Frist), američki doktor, poslovni čovek i političar koji je dva puta biran za senatora i koji je služio kao lider većine u Senatu. Inače, njegov otac i stariji brat Tomas osnovali su 1968. godine Hospital Corporation of America; brat Tomas spada u najbogatije ljude na planeti sa preko 8 milijardi dolara. Očigledno je i u ovom slučaju da lična materijalna korist nije mogla igrati ulogu u želji za političkim angažmanom Bila Frista. Ovakvih primera ima mnogo u Americi. Jedan od najočiglednijih jeste Nelson Rokfeler koji je bio potpredsednik Amerike i kandidat za predsednika.
Političari su, ipak, omraženi ljudi u skoro svim današnjim društvima i u tom smislu Srbija nije izuzetak. Drugo je pitanje da li je ova omraženost u potpunosti opravdana i do koje mere odražava pravu realnost. Ovo su sve pitanja koja zahtevaju ozbiljnu analizu baziranu na činjenicama ali nas, u ovom slučaju, zanima da li su stvarno političari u Srbiji plaćeni dovoljno. Ako zanemarimo potencijalnu korupciju, predrasude, moguće zarade od privatnog biznisa koje su ostvarene nezavisno od političkog uticaja, prosto poređenje s drugim zemljama, i to proporcionalno a ne samo nominalno, pokazuje da srpski političari nisu dovoljno plaćeni i pored predrasude da jesu.
Ako bismo pošli i od ideološke potencijalne pozadine ili odluke da političari namerno primaju male plate da bi poslužili kao primer, ipak ni ovo ne bi bio dovoljno ubedljiv dokaz da tako treba, ili mora biti, uzimajući u obzir moderni kontekst, a naročito kontekst srpskog društva i države.
Živeći skoro 25 godina u Americi, gotovo da me nikada nije zanimalo koliko političari zarađuju ili u kakvim i kolikim stanovima ili kućama žive. Ono što je mene prvenstveno zanimalo, to je da li dovoljno dobro vrše svoju ulogu kao predstavnici (kongresmeni, senatori) određenih grupacija i koliko su u svom angažmanu iskreni.
Takođe, potencijalna kriminalna delatnost političara, što bi automatski moralo izazivati istragu, može probuditi dodatni interes, ali nikako sama činjenica da neko poseduje veliku kuću ili prima relativno veliku platu. Naime, moramo se ponašati i živeti u skladu s pretpostavkom da je svako nevin dok se ne dokaže da je kriv. Nije ispravno osuđivati, da ne kažem masakrirati, ljude u medijima pre nego što se dokaže da su kriminalci, bilo da govorimo o političarima ili o bilo kom drugom, a to se po pravilu radi u Srbiji. Otuda će vam svako u Srbiji otvoreno reći da ministri ne žive od plata i da je to celo pitanje smešno što drugim rečima implicitno znači da su svi ministri „lopovi.“ Ipak, najverovatnije da je srpski političar, u stvari, prosečan srpski građanin sa svim manama i vrlinama.
I u Americi ima dosta paradoksa, tako da na lokalnom nivou mnogi odbornici imaju plate koje jedva dostižu 100,000 dolara godišnje dok pojedini direktori agencija ili sličnih organizacija u javnom sektoru zarađuju više. Ali, bazična plata članova Američkog kongresa i Senata jeste oko $180,000, plus beneficije. S druge strane, plata predsednika Amerike jeste oko 400,000 dolara godišnje. Ali, neko bi mogao reći, američka ekonomija je 18.5 triliona dolara godišnje, što je oko 60,000 dolara po glavi stanovnika. Srpska ekonomija je oko 40 milijardi dolara nominalno, ili oko 112 milijardi (PPP, purchasing power parity) po kupovnoj moći ili oko 16,000 dolara po glavi stanovnika po istom kriterijumu. Ipak, američki političari u proseku (pretpostavljamo i srpski) rade mnogo više od prosečnog zaposlenika bilo da govorimo o korporativnom ili državnom aparatu. Američka ekonomija je oko 450 puta veća od srpske, nominalno. Ali Amerika ima i oko 45 puta više ljudi, tako da je američka snaga proporcionalno deset puta veća po glavi stanovnika od srpske. Ovo isto poređenje važi i za sve ostale visoko razvijene zapadne zemlje, pa se može reći da je proporcija slična u poređenju Srbije s bilo kojom zapadnom zemljom od Nemačke do Finske.
Predsednik Amerike prima 30 puta veću platu od predsednika Srbije, a tipični američki član Kongresa ili Senata prima, sa beneficijama, oko 20 puta veću platu od tipičnog srpskog poslanika ili političara i, što je najgore, čak i tipičnog srpskog ministra. U ovom smislu postavlja se pitanje da ako je, na primer, po glavi stanovnika Amerika 10 puta jača od Srbije, da li je ispravno da plata predsednika Srbije bude 30 puta manja? U drugim zapadnim zemljama, ova plata je manja ali je još uvek najmanje 10 puta veća od plate srpskog predsednika.
Iznosimo nekoliko primera plata svetskih lidera. Ubedljivo najveću platu ima predsednik vlade Singapura s platom od oko 1.7 miliona dolara. Slede generalni guverner Australije sa preko 400,0000 dolara ili predsednik Vlade Australije sa preko 500,000 dolara. U Austriji je plata oko 370,000 dolara; čak je i u Grčkoj predsednička plata preko 150,000 dolara. Opšti je zaključak da je u većini zapadnih zemalja plata predsednika ili predsednika vlade do 200 hiljada dolara ili iznad 200,000 (slučaj Angele Merkel). U Irskoj, na primer, predsednik prima 340,000 dolara, dok predsednik vlade prima oko 210,000 dolara. Čak i predsednik Albanije, sa 24,000 dolara, ima veću platu od srpskog predsednika.
Poenta je u tome da moramo poći od pretpostavke da je svako zanimanje pošteno samo po sebi i da osuda bilo kog zanimanja ili čoveka mora doći tek ako se utvrdi neka pogrešna radnja ili delatnost. Privatni životi političara, pa čak i njihovo imovinsko stanje, ukoliko se ne radi o dokazano bespravno stečenoj imovini, ne bi smeli biti u fokusu javnosti pre nego što se dokaže da su imovinu, ili bilo šta drugo, bespravno stekli.
Ali možda najvažniji razlog zašto bismo morali razmišljati zdravorazumski o ovim stvarima leži u dostojanstvu i mogućnosti, ili nemogućnosti, da se važni poslovi (a naročito državni) obavljaju dobro ako nisu dovoljno plaćeni i ako pojedinci koji ih obavljaju nemaju dodatne izvore prihoda. Takođe se postavlja pitanje da li bi, i da li će, najsposobniji pojedinci prihvatati ovu vrstu poslova u budućnosti ako nisu adekvatno plaćeni i koliki je gubitak ako najbolji nisu na najvažnijim i najodgovornijim mestima.
Iako ove stvari nisu lako merljive, rezultati i potencijalni gubici mogu biti pogubni i stotinama puta veći od zarada o kojima govorimo. Ukoliko smo se svi borili za pobedu kapitalizma, mada retko ko shvata šta kapitalizam u suštini jeste, onda bismo se morali boriti i za adekvatno nagrađivanje u zavisnosti od doprinosa i položaja pojedinaca u kapitalističkom društvu. Sami smo tražili da komunistička, ili socijalistička „uravnilovka“ mora biti zamenjena boljim sistemom i izborili smo se za promenu starog sistema.
Ukoliko stvarno želimo da novi sistem bude bolji od starog, mi ga ne možemo učiniti boljim, ili unaprediti, ako naš mentalni sklop ostane u starom sistemu ili ako se hrani idejama starog sistema i načinom mišljenja starog sistema. U starom sistemu bilo je sramota posedovati nekoliko kuća i biti bogat. U kapitalističkom sistemu, to nije sramota.
U kapitalističkom sistemu ekonomije, a naročito u zapadnim zemljama, ljudi zarađuju lako po pet ili šest hiljada dolara mesečno (petsto, šesto hiljada dinara), a doktori, recimo, u proseku prave oko 20,000 dolara mesečno u Holandiji ili Americi (preko dva miliona dinara mesečno), dok čuveni neurohirurzi, na primer, čak i 100,000 dolara mesečno. U tim istim zapadnim zemljama plate, na sat, idu i do 40 dolara u proseku, a to retko ko pravi u Srbiji za ceo dan. Minimalna godišnja plata, recimo u Švajcarskoj jeste oko 15,000 dolara, a u Holandiji oko 23,000 dolara. Bilo koji srpski ministar bio bi srećan da ima minimalnu holandsku platu, a zna se, svuda u svetu, da minimalne plate znače granicu siromaštva i da, najčešće, oni s minimalnim primanjima imaju prava na dodatne beneficije od države.
Opet se postavlja pitanje da li je ispravno da političari najvišeg ranga u Srbiji, pod pretpostavkom da nemaju nikakvo privatno vlasništvo i da su pošteni, imaju tako male plate posmatrajući celu stvar iz jednog šireg konteksta svetske scene i međunarodnih odnosa? Između ostalog, ovi ljudi predstavljaju svoju zemlju i njene građane i očekuje se da budu zadovoljni da bi mogli da se dovoljno dobro bore za interese svoje zemlje i njenih građana. Ali, čak i svako pitanje ove vrste osuđeno je na pokudu i propast a priori jer se u srpskom društvu podrazumeva da su ministri i političari „nepošteni ljudi i lopovi.“ Dok ne dođe do promene razmišljanja u glavama većine ljudi i dok se ne oslobodimo neke vrste paranoje koja nas parališe na svakom koraku, teško da ćemo moći, u skorije vreme, da konstruktivno razmišljamo o problemima i iznalaženju rešenja.
Ovo su sve realnosti današnjeg sveta i rezultati komparativne analize. Ali neko će odmah reći, „ovo je zemlja Srbija i mi se ne možemo upoređivati sa zapadnim zemljama“. Pronaći ćemo stotine razloga da bismo izbegli suočavanje sa jednom jedinom realnošću onakvom kakva ona jeste. A ako neko želi da postojeću realnost učini boljom, on, ona, ili oni, to mogu postići samo iskrenim angažmanom (političkim ili bilo kojim drugim) usmerenim ka menjanju ne samo postulata postojeće i zadate stvarnosti, već čineći da ta promena stvarno vodi ka boljem u smislu posledica koje će iz takvog angažmana proisteći. Svi su se u prošlosti deklarativno borili za bolju, tzv. svetlu, budućnost, koja je često, i nezavisno od namera, postajala i ostajala mračna sadašnjost.
Ako pođemo od pretpostavke da je političar, ministar na primer, pošten čovek koji nema nikakvu posebnu privatnu imovinu, čak ni stan u svom vlasništvu, postavlja se pitanje da li on stvarno može da obavlja svoju funkciju i da služi državi ne samo dovoljno dostojanstveno, nego dobro, s primanjima od oko 100,000 dinara mesečno. Mnogi će reći da je to velika plata ali to je čista demagogija. Takva primanja i ljudi s takvim primanjima spadaju u najsiromašniju kategoriju i oslobođeni su čak plaćanja poreza u zemljama kao što je, npr. Amerika.
Postavlja se pitanje, pod uslovom da političar nema dodatne prihode, potpredsednik Vlade na primer, kako može da obezbedi i pristojnu garderobu, uzimajući u obzir međunarodne kontakte, a da ne govorimo o nečem drugom, sa takvim primanjima. Iako ovo može zvučati banalno, ipak nije, jer je vrlo važno ko nas predstavlja u svetu, kako nas predstavlja i kako nas može predstavljati ako je privatno ugrožen brigom o plaćanju visokih rata kredita i računa. To svako radi i treba da radi, to je istina, ali pitanje je veliko da li neko na najvišem nivou, pod uslovom da je pošten, a nema nasleđenu imovinu, može sa postojećom platom obezbediti sebi i svojoj porodici privatno dostojanstven život što bi moralo biti baza dovoljnog stepena obezbeđenosti da bi se profesionalna uloga, ili funkcija, mogla obavljati profesionalno i dostojanstveno.
Odgovor ove vrste nije potreban i bio bi unapred jasan u svakoj razvijenijoj zemlji. Ali u Srbiji bi se na takav odgovor, da je nemoguće obavljati ove funkcije dovoljno dobro, pod navedenim uslovima, našlo bezbroj protiv-odgovora da je to ne samo moguće već i ispravno i poželjno jer zašto bi narod u proseku primao 400 evra, a ministar više od 800. Nikoga ne zanima čemu vodi takva logika.
Iako ne volim reč moramo (morati), ipak se moramo navikavati da živimo kao sav ostali svet i da prihvatimo neke postulate stvarnosti kako su oni prihvaćeni svuda u svetu. U sadašnjoj stvarnosti našega društva čini se da niko neće registrovati ili neće dovoljno mariti za nešto što je izazvalo gubitak milijardi dolara, možda i desetina. Recimo, samo pljačkaška privatizacija. Za ovu pljačkašku privatizaciju nisu bili krivi uopšte službenici Agencije za privatizaciju, često vrhunski stručnjaci u svojim oblastima, već političari. Sve odluke koje su na kraju omogućile, da ne kažemo totalnu propast privrede, bile su političke.
Ali šta se desilo s političarima koji su odgovorni za srozavanje srpske privrede do gotovo njenog uništenja? Ništa se nije desilo jer je teško bilo identifikovati i kvalifikovati očigledni kriminal kao kriminal u uslovima kakvi su bili i sa zakonima kakvi su bili. U Srbiji je tako, svojevremeno, došlo do sveopšte pljačke i, što je najgore, legitimizacije te iste pljačke. Kao rezultat takve pojave i stanja imamo takozvane tajkune i bivše političare, a današnje bogataše, koji su glavni krivci što će se, najverovatnije, i u sledećim decenijama na svakog političara ili ministra u Srbiji a priori gledati kao na kriminalca ili lopova.
Uništenje bankarskog sistema bilo je nužno, po mišljenju tadašnjih političara i ministara, a sama njihova logika, npr. Đelićeva, bila je blago rečeno nelogična. On tvrdi, naime, da su stare banke morale biti uništene, ali priznaje da je i u sadašnjem bankarskom sistemu potrebna korekcija. Na ovakav način, on sam potvrđuje da uništenje starih banaka nije bilo nužno jer ako je bilo nužno zašto se onda i sada ne pribegne uništenju novih banaka već je samo potrebna korekcija. Ovo potvrđuje da je bilo moguće sanirati i stari sistem korekcijama, a ne uništenjem. Ovakve očigledne nelogičnosti govore o arogantnosti, da ne kažem gluposti, onih koji su upravljali našom svakodnevicom i, konačno, našom sudbinom.
Na kraju, pitanje na koje bi svaki građanin morao da potraži odgovor jeste, da li zbog jedne ovakve katastrofalne i kriminalne hipoteke prethodnih političara i ministara, stvarno želimo da nastavimo na isti način i sa istim kriterijumima merimo stvarnost ili želimo promene u skladu sa realnostima i potrebama života svih nas, uključujući i političare i ministre?
Možda najvažnije od svega jeste da upitamo sebe da li možemo da zamislimo kako stvarno funkcioniše svet kapitalizma? Da li stvarno možemo zamisliti da, naročito u zemlji kao što je Srbija sa još dosta neprivatizovane i nerešene imovine, uloga ili dobar rad pojedinaca na najvišim pozicijama može značiti razliku koja se meri milionima ili čak stotinama miliona dolara? Ako ovo zamislimo, onda možemo zaključiti da u takvom slučaju, ako bi stvarno postojao pojedinac koji bi državi obezbedio dobitke vredne desetine miliona dolara, prestaje da bude relevantno da li je on, ili ona, zaradio 1.000 dolara ili 10.000 dolara mesečno. Rezultati njegovog ili njenog rada mogu voditi ka dodatnom zaposlenju stotina ili hiljada ljudi i povećanju zarada. Svako ko dodatnom vrednošću unapređuje ono čime se bavi i doprinosi opštem napretku, a jeste častan i nekorumpiran čovek, zaslužuje, po svakom kriterijumu normalnog i zdravog društva, da bude adekvatno plaćen. Ne treba ni govoriti o tome koliko je nemoralno časnog čoveka nazivati lopovom, a to rade svi oni koji a priori govore o celim grupama ljudi kao o lopovima.
Konačno, ako sposobni i pametni ne budu dovoljno plaćeni, u državi će i na najvišim pozicijama, bile one čisto političke ili ne, ostati samo mediokriteti. Ali nama kao da je važnije da stalno pratimo da nije neko zaradio koju hiljadu više, ne uzimajući u obzir širu sliku. U tom smislu, možda u najopasnije grupacije u današnjem društvu spadaju ultranacionalsti. Oni su podjednako razorni, ako ne i razorniji, od dokazanih i očiglednih Srbofoba ili plaćenika u redovima takozvanih srpskih aktivista. Ultranacionalisti su najopasniji zato što oni stavljaju tapiju na Srpstvo, proglašavaju sami sebe naslednicima i prenosiocima svetih ideja od Nemanjića do danas, i zalažu se, kao i komunisti, za sama po sebi dobra načela pravde, čuvanja obraza i sličnog.
Međutim, iako često ni sami nisu svesni ovoga, oni zloupotrebljavaju pripadnost svojoj naciji jer se na neki način nelegitimno identifikuju ne sa nacijom nego sa onim što oni misle da nacija jeste i treba da bude. Ili, bolje rečeno, oni shvataju da manipulišući ovim idejama mogu pridobiti određeni broj pristalica pa čak, potencijalno, možda i veliki broj. U tome, sa logičkog i filozofskog stanovišta, leži neka vrsta falsifikata i mogućnosti za demagogiju koja, u krajnjoj instanci, vodi ka prevari.
Jer, samo oni koji rezultatima budu dokazali da se popravio položaj srpskog naroda, i materijalni i društveni i politički, jesu oni koji su najiskreniji borci za ostvarenje srpskih interesa svuda u svetu, a ne oni koji sami sebe proglašavaju spasiocima Srpstva i koji na sebe gledaju kao na mesije nezavisno od toga što to ničim u praksi nisu nikada dokazali. Vrlo je lako stavljati verbalnu tapiju na neko nasleđe. Međutim, mnogo je teže podneti hipoteku toga nasleđa u pravoj borbi gde vlastite ideje i napori govore bolje i više od petparačkih slogana koji računaju na ranjivost i puke emocije kod drugih.
Još uvek smo daleko od društva koje će operisati bez novca i koje će biti regulisano čisto altruističkim pobudama pojedinaca. Do tada, moramo se upravljati zdravim razumom, činjenicama, statistikom, a praksa naprednih zemalja nam može služiti kao primer.